Dogodilo se to u Luksemburgu, jednoj od članica Europske unije, zajednice koja se poziva na slobodu izražavanja, pravo na obrazovanje, rad, ostvarivanje potencijala i ambicija te punu zaštitu temeljnih ljudskih prava. Ako se javno iskazivanje solidarnosti s civilnim žrtvama genocida smatra razlogom za profesionalne sankcije, tada više ne govorimo samo o jednom radnom odnosu nego o granicama slobode savjesti i slobode izražavanja. Prema dostupnim informacijama, Kurtić nije pozivala na nasilje niti je širila govor mržnje prema židovskom narodu. Izražavala je solidarnost s palestinskim narodom i javno govorila o humanitarnoj katastrofi u Gazi. Upravo je zbog toga njezin slučaj izazvao veliku pozornost i otvorio rasprave o tome može li se humanitarna empatija kažnjavati gubitkom radnog mjesta.
Zašto ne ode u Gazu?
Posebno su mi za oko zapeli komentari puni mržnje i osude upućeni nastavnici. To, nažalost, nije bilo neočekivano. Osim uobičajenih islamofobnih poruka i izrugivanja, izdvojio se jedan komentar koji se neprestano ponavljao: „Zašto ne ode u Gazu ako joj je toliko stalo?“ ili: „Neka se preseli tamo pa neka ondje propagira svoju politiku.“
Upravo se u takvim komentarima ogleda površnost i nerazumijevanje. Zar doista netko misli da nema ljudi koji žele otići pomoći Palestincima i Palestinkama? Takvih ljudi ima mnogo, i to ne samo iz naše Bosne i Hercegovine, koju neki stereotipno nazivaju „islamskom“ ili „zaostalom“, nego iz cijeloga svijeta. Među njima su ljudi različitih vjera, svjetonazora i zanimanja, uključujući i brojne građane/ke zapadnih zemalja. Sudjelovali su u humanitarnim flotilama, pokušavali brodovima dopremiti pomoć u Gazu, nosili medicinska pomagala za djecu kojima je cionistička okupacija bombama uzela udove te simboličnim akcijama poput bočica s rižom koje plove nastojali skrenuti pozornost svijeta na humanitarnu katastrofu. U Gazu su odlazili novinari/ke, liječnici/e i humanitarni radnici/e, svjesni opasnosti kojoj se izlažu. Oni koji nisu mogli otići izravno pomagali su prikupljanjem humanitarne pomoći, organiziranjem prosvjeda, pisanjem knjiga i članaka te čitanjem imena ubijene djece kako njihovi životi i sudbine ne bi bile zaboravljeni.
Za neke je sve to tek „beskoristan aktivizam“. Međutim, upravo zahvaljujući takvim ljudima svijet saznaje za patnju drugih. Solidarnost nije uvijek odlazak na mjesto zločina. Ponekad je ona glas koji odbija šutjeti. Zato je veoma nezrelo, djetinjasto i površno svesti cijelu raspravu na rečenicu: „Neka ide u Gazu.“
Ne vidi se šira slika. Sama je nastavnica Karić u razgovoru za Organizaciju Bahar rekla da već dugo svake subote organizira prosvjede, naravno uz dozvolu, financijski pomaže Palestincima. Tamo ima dugogodišnja prijateljstva i s njima je bliska i povezana mnogo dublje nego što se može zaključiti iz jedne objave na društvenim mrežama. Ljudi su, međutim, vidjeli samo konačan ishod – otkaz – ne pokušavajući razumjeti godine solidarnosti, pomoći i osobnog angažmana, ali i prijetnji koje je svakodnevno primala. Presudili su bez razumijevanja.
I Španjolska podržava Palestinu
Posebno je zanimljivo što se podrška Palestini često pokušava prikazati kao nešto što pripada isključivo muslimanima/kama. No činjenice govore drukčije. Španjolska, većinski katolička država i članica Europske unije, posljednjih je godina postala jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj su javne geste solidarnosti s Palestinom vrlo vidljive. Španjolski premijer Pedro Sánchez više je puta javno upozoravao na stradanje palestinskih civila i pozivao na poštovanje međunarodnog humanitarnog prava. Slične poruke dolazile su i iz svijeta sporta. Svjetski prvaci španjolski nogometaši i drugi istaknuti sportaši/ice javno su iskazivali solidarnost s Palestincima/kama, pokazujući da suosjećanje nije pitanje vjere ili nacionalnosti, nego ljudskosti.
Možda će netko reći: „Dobro, Bosna podržava Palestinu zbog islama.“ Ali kako onda objasniti Španjolsku – zemlju bogate kršćanske tradicije, članicu Europske unije i jednu od najutjecajnijih europskih država? Zar ćemo i njih proglasiti ekstremistima samo zato što su pokazali suosjećanje s civilnim žrtvama? Možda je upravo to najveći problem našega vremena. Suosjećanje se sve češće promatra kroz ideološke naočale umjesto da ga prepoznamo kao univerzalnu ljudsku vrijednost. Ljude se ne procjenjuje prema njihovim djelima, nego prema tome kome su odlučili pružiti podršku.
Fatima kao primjer
Slučaj Fatime Kurtić zato nije samo priča o jednoj prosvjednoj djelatnici. To je ogledalo društva u kojem se humanost prečesto mjeri političkim i ideološkim kriterijima. Ako čovjek više ne smije javno izraziti suosjećanje s civilima koji pate, bez straha da će zbog toga biti stigmatiziran ili kažnjen, tada nije ugrožena samo sloboda pojedinca nego i temeljne vrijednosti demokratskog društva. Poanta ove priče nije samo u Fatimi Kurtić. Nije ni u španjolskim sportašima. Poanta je u tome da postoje ljudi različitih vjera, nacija i profesija koji odbijaju šutjeti pred ljudskom patnjom. Oni podsjećaju da empatija ne poznaje granice, naciju ni religiju. Nisu svi mogli otići u Gazu. Ali mnogi su tamo otišli svojim srcem. U vremenu u kojem je sve lakše osuditi nego razumjeti, upravo je to možda najveći čin hrabrosti. Fatima Kurtić je važna zato što nas njezina priča prisiljava da se zapitamo: može li društvo koje kažnjava suosjećanje uopće sebe nazivati slobodnim?
Your Comment